Hrvatski Verdi koji pleše u ritmu bečkog valcera

-

Početak suradnje na Sličicama o Ivanu pl. Zajcu iz 1924. autorica Antonija Kassowitz-Cvijić opisala je u maniri sjajna pripovjedača riječima: „Tad započesmo. Maestro je kao obično sjedio na tvrdoj stolici do pisaćeg stola, a ja do njega u omašnom baršunastom naslonjaču, tamo još iz riječke opreme gospodje Nataline. […] Nas oboje bijasmo zamišljeni, duboko ganuti, uvjereni, da stojimo pred jednim historičkim momentom. Na mom krilu ležala je omašna bilježnica, čiji su se prazni listovi u zimskom sutonu čudno isticali kano mramor bijela spomenika. Zabilježih dan 27.XII.1910, a maestro dometne svečano potpuno svoje ime.“

Od opisanoga susreta do Zajčeve smrti ostalo je još oko četiri godine, dovoljno za niz razgovora u kojima je skladatelj sugovornici prepričavao zgode i nezgode iz svog života, koje su u autoričinoj interpretaciji ugledale svjetlo dana desetljeće nakon skladateljeva odlaska. Iz uvodnoga poglavlja Sličica o Ivanu pl. Zajcu doznajemo i da je skladatelj već pomalo obolijevao od skleroze, da nije bilo lako pratiti njegovo hrvatsko-njemačko-talijansko pripovijedanje, ali i da je potkraj života bio prilično razočaran nedostatkom interesa za svoja djela – jer je smatrao da je u zagrebačkom HNK-u „već živ zakopan“!

Ivan pl. Zajc – izvor: arhiva Vijenca

Lovorike kao
nitko drugi

Ipak, nitko – ali uistinu nitko u povijesti hrvatske glazbe – nije dobio toliko lovorika kao Ivan pl. Zajc. Najbogatija od njih svakako je cijelo razdoblje u domaćoj glazbenoj historiografiji nazvano po Zajcu – što je iznimka i na svjetskoj razini. No ni do toga nije došlo slučajno: imenovanje gotovo polustoljetnog Zajčeva razdoblja, koje traje od njegova dolaska u Zagreb 1870. do smrti 1914, nije samo rezultat skladateljeve dominacije glazbenim životom grada i posredno Banske Hrvatske, nego njegovane mreže kontakata i dugogodišnjeg rada s mladima. A jedan od Zajčevih đaka – i to posljednji, a kako se ponekad naglašavalo i najdraži – bio je Božidar Širola, autor prve cjelokupne povijesti hrvatske glazbe. Zajc vjerojatno nije ni slutio da će mu se njegov posljednji đak odužiti imenovanjem polustoljetnog razdoblja po njemu. Samo godinu nakon Zajčeve smrti Širola je napisao da je njegov učitelj „svojom moćnom naravi toliko utjecao na razvoj hrvatske glazbene umjetnosti, da je udario biljeg cijeloj epohi hrvatske glazbene povijesti, koja će valjda nositi ime Zajčeva škola“. Hrvatska muzikologija ni kasnije nije zaboravila Ivana pl. Zajca: u posljednjih desetak godina Hrvatsko muzikološko društvo posvetilo je Zajcu i njegovoj najpoznatijoj operi dva velika simpozija s pratećim zbornicima, objavljenima 2016. i 2018.

No s izvedbama njegovih brojnih djela stvari stoje drukčije. Ivan pl. Zajc danas dijeli sudbinu većine ostalih hrvatskih skladatelja, slabo zastupljenih na daskama domaćih kazališnih kuća, a o stranima da i ne govorimo. Osim Nikole Šubića Zrinjskog, Zajčeve opere uglavnom su iščeznule s repertoara, nekoliko solo pjesama još se redovito izvodi, a recentni primjer postave operete Momci na brod u izvedbi Male scene i Muzičke akademije (2014) tužan je podsjetnik da je o stotoj obljetnici Zajčeve smrti samo jedno njegovo djelo doživjelo ponovnu izvedbu u novom postavu. Stoga je o 190. godišnjici Zajčeva rođenja legitimno postaviti pitanja: što nam danas znači Ivan pl. Zajc, koje je njegovo pravo mjesto u povijesti hrvatske kulture i koje su, zapravo, njegove najveće zasluge? Pokušaj odgovora na to pitanje možda nam pomogne da se bolje pripremimo za nadolazeću dvjestotu godišnjicu Zajčeva rođenja 2032.

Najpoznatiji spomenik Ivanu pl. Zajcu, rad autora Belizara Bahorića postavljen ispred riječke kazališne kuće, sadrži kratak tekst s dvama upitnim podacima – da je riječ o hrvatskom skladatelju, rođenu 1832. Iako danas Zajčevu pripadnost hrvatskom korpusu i godinu rođenja uzimamo zdravo za gotovo, valja naglasiti da su oba podatka za vrijeme skladateljeva života bila pod upitnikom. Ivan pl. Zajc bio je sin češkoga skladatelja mađarskog podrijetla Ivana Nepomuka Zaytza od Zagicza, koji je u monarhijskim previranjima prvo stigao u Zadar, a onda u Rijeku, i Slovakinje germanskoga imena Ane Bodenstein. Iako je više od polovice života proveo u Zagrebu, Zajc zapravo nikada nije naučio hrvatski jezik. Ako je suditi po zapisima Ivana pl. Zajca i riječima njegovih znanaca, mnogo bolje vladao je talijanskom konjugacijom i njemačkom deklinacijom nego hrvatskom gramatikom, a budući da je s glazbene strane njegovao ono što je naučio u Milanu i Beču, pitanje je koliko je i njegov glazbeni izričaj bio hrvatskog karaktera. Hrvatskim skladateljem Zajc je postao tek s dolaskom u Zagreb u kasnim tridesetima, i to ponajprije zahvaljujući izboru tema za velika glazbenoscenska djela i vlastitom svrstavanju u hrvatski korpus.

Opisujući ugođaj nakon proslave 25. godišnjice Zajčeva rada 1880, Šenoa kaže da je ganuti maestro uzviknuo: „Hrvat sam bio, Hrvat jesam i ostat ću do groba!“ No, istini za volju, i tada je Ivan Zajc bio Hrvat u strogim granicama Monarhije, bez elemenata Kvaternikova ili Starčevićeva hrvatstva kojima bi se zamjerio banu ili Beču, ugrozivši pritom vlastitu egzistenciju. Odlikovanje Franje Josipa I. postalo je sastavni dio Zajčeva potpisa, a kao svojevrsnu zanimljivost valja istaknuti da su Hugo Badalić i Ivan Zajc, dakle autori Zrinjskoga, u povodu dolaska Franje Josipa I. u Zagreb 1895. skladali „himnu o dolasku Nj. c. i kr. apoštolskog Veličanstva“ sa stihovima: „Unuk vriedan pradjedova dičnom stazom kroči, staru vjernost od vjekova Hrvat Ti svjedoči“. Što zbog vlastitog uvjerenja, a što zbog dobi, Ivan pl. Zajc bio je miljama daleko od mladeži koja je tim povodom zapalila mađarsku zastavu. Ukratko – patriotizam najpoznatijeg lika najpoznatije opere Ivana pl. Zajca ne treba poistovjetiti s patriotizmom skladatelja.

Drugo sporno pitanje Zajčeva lika njegova je godina rođenja, o kojoj je nesporazuma bilo i za vrijeme skladateljeva života. I Božidar Širola i Antonija Kassowitz-Cvijić navode da je Zajc rođen 3. kolovoza 1831, pri čemu autorica Sličica tvrdi da je za kasniji nesporazum kriva sama majka, koja je „od ženske taštine Mukijevu (skladateljev nadimak, op. a.) godinu rodjenja od 1831. premjestila na 1834“. U Pregledu povijesti hrvatske muzike iz 1922. Širola kaže da je godinu svoga rođenja Zajc dugo tajio, uz komentar: „koji je tome uzrok nijesam mogao saznati“. Da je Zajc rođen 1831, smatrao je i Antun Goglia, Zajčev prijatelj i suradnik, autor temeljite studije Ivan pl. Zajc. O stotoj godišnjici njegova narodjenja. Goglia detaljno opisuje proslavu koju je Zagreb priredio u povodu stogodišnjice rođenja Ivana Zajca – Muzička akademija, HGZ, Braća Hrvatskoga Zmaja, zagrebačka radio-stanica i niz ansambala obilježili su stoljeće od Zajčeva dolaska na svijet – sve naravno 1931. godine. Danas se kao godina rođenja uzima 1832, zahvaljujući rezultatima kasnijih arhivskih istraživanja Huberta Pettana. Sto i pedeseta godišnjica rođenja Ivana Zajca obilježena je 1982.

Milanski i bečki dani

Zajčevo djetinjstvo standardna je priča o darovitom dječaku kojemu otac nije dopustio da se previše bavi glazbom, sa svrhom sigurnije i svjetlije budućnosti uz neko poštenije zanimanje. No dječakovi talent i volja bili su snažni, pa se Zajc 1849. ipak uputio iz rodne Rijeke na glazbeno školovanje u Milano – i to, ako je vjerovati Antoniji Kassowitz-Cvijić, upravo u sobu u kojoj je ranije stanovao sam Verdi. Šest godina poslije skladatelj je učinio „prvi veliki faux pas“ odbivši mjesto drugog kapelnika čuvene Scale i vrativši se u Rijeku. Tijekom sedam riječkih godina do ponovnog odlaska, ovaj put u Beč, Zajc se oženio, dobio sina i zauzeo mjesto središnjega gradskog glazbenika koje je nekad pripadalo njegovu ocu. Vlastite i tuđe opere, redom na talijanske tekstove, izvodio je u starom riječkom Adamićevu kazalištu srušenu još 1883. Prije nego što se zaputio u Beč, počeo je skladati na hrvatske tekstove, no rezultati su bili „sami blijedi cvjetići u talijanskom duhu stvoreni“ (A. Kassowitz-Cvijić).

Zgrada starog kazališta na Gornjem gradu u kojem je praizveden Zajčev Zrinjski  / Izvor: arhiva Vijenca

A onda je uslijedilo osmogodišnje bečko razdoblje u kojem je Zajc relativno brzo stao uz bok slavnim imenima najpoznatije europske operetne scene. Njegov novi kazališni dom postao je čuveni Carltheater, veliki bečki teatar čiju su pozornicu razorile savezničke bombe u Drugome svjetskom ratu. I baš kada se udomaćio i osigurao svijetlu budućnost u gradu u kojem se očito sjajno osjećao, stigle su nove ponude koje skladatelj nije mogao odbiti. Različiti izvori različito opisuju kako je došlo do ideje o selidbi u Zagreb, no iza romansirane priče o Preradovićevu pitanju: „Reci mi, zapravo, dragi maestro, čemu ti gudiš Nijemcima internacionalne operete, dok te dolje u domovini čeka golema kulturna zadaća?“ kriju se i drugi tragovi. Arhivska građa iz HGZ-a odaje da Zajčeva selidba ni u kom slučaju nije bila domoljubni hir, nego se ipak radilo o pažljivo dogovorenu transferu u grad u kojem je Zajc postao alfa i omega glazbenog života. Je li se pritom radilo o „drugom velikom faux pasu“ teško je reći, no danas znamo da je Zajc istovremeno ludio zbog provincijskih okolnosti koje su ga zatekle u Zagrebu i uživao u položaju kakav mu Beč nikada ne bi mogao pružiti.

Ni probijene pare!

Iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti da je Ivan pl. Zajc u Zagrebu dočekan s crvenim tepihom, zapravo je stvarnost bila drukčija. Naizgled primamljive funkcije šefa opere i škole HGZ-a podrazumijevale su veliku žrtvu i izazove s kojima se nije bilo lako nositi. Čak je i najplodnije zagrebačko razdoblje Ivana Zajca, od dolaska 1870. do prvog ukidanja zagrebačke opere 1889, bilo prožeto krizama. Izdanje Vienca od 29. srpnja 1876. (samo tri mjeseca prije praizvedbe Zrinjskog!) donosi vijest da je „naš vrli skladatelj Ivan Zajc podnio ostavku i da kani ostaviti Zagreb, a razlog tomu je, što mu je umaljena plaća“. Naime, Zajcu „uprava kazalištna nije za opere Mislav i Leget platila ni probijene pare!“. Zajc ipak nije dao ostavku, nego je uskoro praizveo operu koja je i danas sinonim za njegov cjelokupni opus. Iste godine svečano je otvorena zgrada HGZ-a u Gundulićevoj ulici, i to koncertom kojim je ravnao Zajc. Uz Haydnova Godišnja doba izvedeno je, naravno, i jedno Zajčevo djelo: Simfonička glazbena slika.

Stara razglednica sa zgradom HGZ-a

A onda je kao šlag na tortu krajem 1876. uslijedio Nikola Šubić Zrinjski, praizveden 4. studenoga u gornjogradskom Stankovićevu kazalištu. „Glasbena tragedija razdijeljena u 3 čina ili 8 slika“ sjajno se nadovezala na ranije hrvatske opere Mislava i Bana Legeta, a da se od praizvedbe radilo o prvorazrednom nacionalnom slavlju svjedoči podatak da se u pauzama pjevala Lijepa naša, tada još neslužbena himna hrvatskog naroda. Najpoznatiji ulomak opere, zbor U boj, u boj, Zajc je skladao desetak godina ranije, za bečkih dana, kako bi ga poslije uvrstio u svoju najslavniju operu. Izvorno ime zbora skladana u povodu tristote obljetnice bitke kod Sigeta i praizvedena 7. srpnja 1866. u Beču glasilo je Zadnji časi Zrinjskoga.

No ključ za razumijevanje lika i djela Ivana pl. Zajca leži u činjenici da nije stvarao i praizvodio samo opere poput Zrinjskog, nego i niz manjih skladbi, u prvom redu zborova i popjevaka tj. popularnih pjesma. Zajc nije bio samo najpoznatiji operni skladatelj svoga vremena, nego i vrlo uspješan autor popularne glazbe u današnjem smislu. Zahvalna uloga koju je imao na hrvatskoj glazbenoj sceni, ali i potreba da bude prisutan na svim javnim događanjima, rezultirali su golemim opusom prilično neujednačena karaktera i kvalitete. Kako zaključuje muzikologinja Majer-Bobetko u tekstu Ivan pl. Zajc u kolopletu hrvatske glazbene historiografije: ususret monografiji (AM 48/1) upravo je golem skladateljski opus Ivana pl. Zajca od oko tisuću djela glavna prepreka za njegovo istraživanje.

S druge strane, povijesno-politički moment sredine u kojoj je Ivan pl. Zajc stvarao nije išao na ruku recepciji njegova opusa. Zbog svog tematskog karaktera, najpoznatije Zajčeve opere mogle su doživjeti slavu samo na hrvatskom prostoru, a i to je bilo upitno jer nisu bile na liniji vladajućih struktura za Zajčeva života i nakon njegove smrti – sve do devedesetih godina prošloga stoljeća. Za razliku od Verdija i Wagnera, Zajc za života nije doživio stvaranje nacionalne države čiji bi aparat prepoznao i podupro njegova djela. A da jest, uslijedila bi tiskana izdanja koja ni do danas nisu ugledala svjetlo dana i redovite izvedbe diljem zemlje.

Uzimajući u obzir nevjerojatnu radnu energiju, golem opus od oko tisuću skladbi (riječ je konkretno o oko 1200 djela od kojih su dio obrade i prerade ranijih radova), višedesetljetni pedagoški rad i obnašanje nekoliko javnih funkcija u glazbenom životu Zagreba, nameće se zaključak da je Ivan pl. Zajc vrlo, a možda i previše široko postavio polje djelovanja. Brojčano manji opus podrazumijevao bi dulji rad na pojedinom djelu i posljedično višu kvalitetu skladbi. Možda bismo u tom slučaju danas imali pet do deset Zajčevih opera koje su zabilježile slavu Zrinjskoga, a možda bi skladatelj u tom slučaju snažnije izgradio vlastiti skladateljski izričaj, koji bi ga bolje profilirao na međunarodnoj sceni.

Posebno je zanimljiva tema ličnost Ivana pl. Zajca. Troje prethodno spomenutih autora studija i knjiga o Zajcu – A. Kassowitz-Cvijić, Širola i Goglia, poznavali su i družili se sa skladateljem, pa su iz prve ruke prenijeli i vlastite dojmove o njemu. Oslikavajući prisan odnos maloga Zajca i majke, Antonija Kassowitz-Cvijić naglašava da su majka i sin „čavrljali kao bratac i sestrica […] pa je dječarac s vremenom poprimio mnoga ženska svojstva“, zbog čega je skladatelj sebe nazivao „plašljivim zecom, kojega svaki lako proganja“. Opisujući oporavak nakon mladenačkog sloma, ista autorica kaže da mu „živci […] nisu nikada više posvema ojačali“. Mnogo afirmativnije piše Antun Goglia u poglavlju Zajc kao čovjek spomenute studije. Goglia govori o „najboljim svojstvima; […] revnom, marljivom, čednom i vrlo susretljivom prema svakome“ te „nježnom suprugu i brižnom ocu […] koji je svoje lijepo odgojio i opskrbio“. Funkcija profesora, dirigenta i ravnatelja nametala je i neugodne situacije prema suradnicima, no Goglia kaže da je skladatelj „ako je morao što pokuditi, činio […] to mirno i prijateljski“, zbog čega su ga „svi podčinjeni štovali“.

Profesionalizacija
glazbene scene

Najveća Zajčeva uloga u razvoju hrvatske glazbe neupitno leži u izrazitoj profesionalizaciji glazbenog života Zagreba s jedne i u stvaranju velikih glazbenih djela s druge strane – od kojih je većina potpuno nepoznata i glazbenicima, a kamoli široj javnosti. Aludirajući na golem Zajčev opus samo godinu nakon skladateljeve smrti, Širola je već 1915. naglasio da je „dužnost […] nas današnjih da to biserje izvadimo, očistimo od prašine arhiva, pa da pročišćeno sačuvamo za nas i dademo onima koji će iza nas doći“. No nakon pomalo patetičnih Širolinih riječi došlo je novo vrijeme: Dragan Plamenac upoznao je Zagrepčane s impresionizmom i slobodnim atonalitetom, a na glazbenu scenu stupala je i nova generacija nacionalnoga smjera međuratnog razdoblja, koja nije mnogo marila za operete u maniri Johanna Straussa ni herojske opere 19. stoljeća. Nikola Šubić Zrinjski ovoga je puta naišao na snažnijeg neprijatelja od Sulejmana Veličanstvenog – vragolana Eru, čiji je neodoljivi šarm veći izazov za sigetskog ratnika i njegovu herojsku smrt od turske sablje.

No istina je da su Zajčeve skladbe sveprisutne kada god je potrebno predstaviti hrvatsku glazbu: od otvaranja Sveučilišta u Zagrebu 1874, kada su izvedene tri Zajčeve skladbe, između ostalih i Pjev hrvatskih djaka na Šenoin tekst, zatim otvaranja nove zgrade HNK-a 1895. (ulomci iz Zrinjskog) do svih protokolarnih i ceremonijalnih prilika tijekom 20. i 21. stoljeća. Ali je istina i da Zajc zaslužuje više pozornosti: možda je odveć smiono govoriti o sabranim djelima, ali jedna selekcija u povodu dvjestote godišnjice rođenja bila bi ono što je Zajčevu opusu potrebno da ne ostane na razini razglednice iz 19. stoljeća. Izdavački projekt Izabranih djela iz 1982. zamišljen u pet knjiga i ukupno petnaest svezaka nažalost nije dovršen.

Ivan pl. Zajc predak je koji nam je, postavivši na noge infrastrukturu u kojoj i danas djelujemo, osigurao (glazbenu) egzistenciju, čega nismo ni svjesni. U maniri dobrog i mudrog starca, Zajc bi nam vjerojatno oprostio naš nemar – što ipak nije razlog za odgađanje početka pravovremene pripreme za 2032. godinu. Neovisno o tome obilježavamo li ove godine 190, 191 ili 188 godina od njegova rođenja, Zajc zaslužuje našu pozornost i trud.